“Malo, malo, malo sam maka?!”

“U nenormalnoj situaciji normalno je da sam ‘nenormalan’!”

I zato ovaj tekst pa tko može neka ga sebi prevede na njemu razumljiv jezik. hn.

Štakori

(oni kamuflirani)

Štakori (Rattus) su rod mišolikih glodavaca. Štakore kod nas nazivaju još i pantagana (u Dalmaciji) i pantigana (u Primorju). Ovaj rod sadrži 66 vrsta poteklih s teritorija Azije. Dvije najpoznatije su:

•             crni štakor (Rattus rattus)

•             smeđi štakor (Rattus norvegicus).

Sadržaj

Opis

Slični su mišu ali veći i dožive oko 5 godina, a po prehrani su svejedi. Nikad ne povraćaju.[1] Kao kućni ljubimci drže se od 19. stoljeća. Štakori često žive na staništima blizu ljudskih naselja, ili u naseljima i domovima ljudi, usred obilja hrane. Katkad čine štetu. Podatak da je izazivač (crne) kuge bakterija Yersinia pestis, koja živi u buhama parazitima crnog štakora, i da štakori mogu biti prenositelji još nekoliko ljudskih parazita, čini štakore i higijenskim problemom stanovništva, posebno u velikim gradovima, gdje često žive u kanalizacijama.

Mogu se držati i kao kućni ljubimci (obično se drže smeđi štakori). Inteligentni su te se vole igrati igračkama, a ponašanje im nije isto kao i kod štakora u divljini. Ženke, štakorske patangane, su manje od mužjaka i aktivnije.

Smeđi štakor[uredi | uredi kôd]

  Podrobniji članak o temi: Smeđi štakor

Krzno mu je smeđe ili tamnosive boje, na strani trbuha svjetlosivo ili svjetlosmeđe. Dug je do 25 cm te je svejed. Ima precizan sluh te veoma dobro razvijen njuh, dok mu je vid slab. Uglavnom je aktivan noću. Rasprostranjen je na svim kontinentima osim Antarktike.

*

DERATIZACIJA ŠTAKORA-SUZBIJANJE ŠTAKORA i o štakorima

DERATIZACIJA ŠTAKORA-SUZBIJANJE ŠTAKORA TVRTKE ŠVAJGER izvodi sezaštita od štakora, suzbijanje štakora, uništavanje štakora, deratizacija štakora, trovanje štakora, otklanjanje štakora, otrov za štakore, otrovi za štakore, zamke za štakore, lovke za štakore, klopke za štakore, kako se riješiti štakora, ljepilo za štakore, odakle dolaze štakori, problem sa štakorima, što smeta štakorima, kako otjerati štakore, kako istjerati štakora

na način opisan u članku    Deratizacija – raticidima (rodenticidima), kemijska metoda  izvedba u praksi na te

Cijena suzbijanja-uništavanja deratizacije štakora po jednom pozivu: od 375 kn na više

Najčešći gradovi i županije gdje se obavlja deratizacija miševa su Zagreb, Rijeka, Karlovac, Gorica, Samobor,Zaprešić, Dugo selo,Jastrebarsko , Pula, Istra, Kvarner

Najčešći štakori su

Smeđi, sivi, kanalski štakor ili štakor selac (Rattus norvegicus)-nazivaju ga i kućni štakor) 

IZGLED ŠTAKORA

Štakor je životinja iz roda sisavaca, podvrste glodavaca. Dlaka smeđeg štakora je gruba, a krzno obično smeđe ili tamno-sivo, dok je na strani trbuha svijetlo-sivo ili svijetlo-smeđe. Maksimalne je dužine 25 cm, koliko mu je dug i rep. Mužjaci štakora dosegnu i do 350 g a ženke štakora do 250 g , iznimno ako se dobro hrane i do 500 g. Veličina štakora često se interpretira subjektivno no ukoliko se štakori dobro hrane izrazi kao ogromni štakori, golemi štakori, divovski štakori ili gigantski štakori često se spominju.  

Smeđi štakori imaju precizan sluh, osjetljiv na ultrazvuk i posjeduju visoko razvijen osjet njuha. Frekvencija srčanog ritma štakorima je obično između 300 i 400 otkucaja u minuti, a frekvencija disanja oko 100 udisaja u minuti. Smeđi štakori ne uočavaju crvenu i zelenu boju, pa im je zasićenost slike isto slaba. No zahvaljujući specijalnim receptorima na plavu boju štakori imaju sposobnost gledanja dijela valnih duljina u ultraljubičastom spektru.

Pomoću super-oštrih kandži mogu se verati po većini vertikalnih površina, a konstrukcija kostura omogućuje im prolazak i kroz najmanje otvore. Štakore nalazimo u kući i u stanu. Nerijetko na tavanima i potkrovljima, u podrumu i u kanalizaciji. Štakori rade rupe u zemlji, u vrtu ili u dvorištu. Štakorima paše u kompostu. Nalazimo i štakore u zidovima, štakore u odvodnim cijevima kanalizacije pa čak i u WC školjki. Zato je suzbijanje, uništavanje (deratizacija) štakora otežano. Ukoliko želimo riješiti se štakora potrebno nam je strpljenje u borbi protiv štakora.

NAČIN ŽIVOTA ŠTAKORA  

Smeđi štakor je visoko društvena životinja, a po prirodi kao jedinka noćni je radoznali istraživač. Dobar je plivač i ronioc, ali za razliku od crnog štakora slabo se penje. Štakor kopa rupe i gradi složene sustave podzemnih jazbina. Zbog stalne potrebe za hranom štakori su stalni pratitelji čovjeka i žive u njegovoj blizini, hraneći se otpadom koji nekontrolirano odbacujemo.

Štakori su vrlo znatiželjni, ali instinktivno plahi i zato su im putovi kretanja uvijek zaklonjeni. Unutar objekta kreću se uvijek uz rubove predmeta, zidova ili kroz otvore za instalacije i kanalizacijske cijevi. Na otvorenom prostoru za putove kretanja biraju mjesta zaklonjena niskim raslinjem, živicom ili se kreću uz zidove objekta i ostavljeni krupni otpad. Izbjegavaju osvijetljena mjesta. Smeđi štakor obitava kao dio veće hijerarhijski ustrojene skupine, u štakorskoj jazbini ili drugom podzemnom sustavu poput kanalizacije ili podruma. Tijekom nestašice hrane, štakori na nižem društvenom stupnju prvi umiru. Glede razmnožavanje štakora ako je uništen veći dio populacije, preostali štakori privremeno povećavaju učestalost parenja i tako brzo obnavljaju svoju staru brojnost. U pravilu nisu agresivni, ali ako se osjećaju ugroženi mogu napasti u samoobrani. Štakori su vrlo znatiželjni i inteligentni, ali istovremeno oprezni i lukavi, a neki autori čak ih nazivaju i drskima. Pratitelji su ljudi jer im  odgovara naš moderan način života, mogućnosti transporta i prometovanja pa koriste i razna prijevozna sredstva, brodove, vlakove, kamione i zrakoplove (sa kontejnerima ili bez). Često nalazimo štakore u autu (štakori u automobilu). Kako se gradovi šire, povećava se i prikladno stanište za štakore. Lako je razumjeti i zašto; gradovi su puni ugodnih i prikladnih mjesta za štakore gdje se mogu gnijezditi i podizati svoje mlade; poput kuća, kanalizacija i ruševnih zgrada koje također im pružaju i toplinu i zaštitu. Bacanje velikih količina nepojedene hrane im također pogoduje jer se tako na lak način mogu domoći velikih količina hrane.

Uz to su i jako izdržljivi i prilagodljivi, u neprestanom kretanju u vodi izdržati mogu čak tri puna dana, a dah mogu zadržati na oko tri minute. Pasti mogu s visine do pet katova bez ozbiljnih ozljeda, mogu preživjeti veće doze radijacije, te plivati i do kilometar na otvorenoj vodi. Tijekom generacija stvorili su i imunitet prema različitim otrovima.

Štakori su vrlo inteligentni te se odlikuju brzim učenjem i razumijevanjem različitih koncepata.  Istraživanje 2007. otkriva da smeđi štakori imaju metakogniciju, svijest o vlastitim procesima mišljenja, koja se dosada smatrala svojstvenom samo čovjeku i nekim primatima dakle sposobni su razmišljati o stvarima te ih shvaćati i razumijevati!

Također je utvrđena i emocija odnosno sposobnost empatije, privrženosti i suosjećanja. U provedenom eksperimentu je 23 od 30 štakora pokušalo otvoriti kavez, nastojeći osloboditi ostale štakore. Prije toga im je ponuđena mogućnost konzumiranja čokolade, no oni su često prvo pomogli drugome štakoru, a tek potom podijelili nagradu s oslobođenim “prijateljem”.

Štakor kušač jedinka je koja biva “žrtvovana” od zajednice a kako bi isprobala privlačnu ali “sumnjivu” hranu kojega nakon konzumacije takve hrane prate neko vrijeme a da bi bili sigurni u njenu “zdravstvenu ispravnost” 

Privrženi su zajednici u kojoj žive, napasti će uljeza i pripadnika druge štakorske zajednice, obaviti “eutanaziju” bolesne jedinke, člana u zajednici.

Oni se igraju, spavaju dodirujući se skupljeni u klupko. Poput ljudi, ako nemaju društvo postaju usamljeni, razdražljivi, depresivni i skloni stresu.

Miševi i štakori toliko su inteligentni da mogu raspoznati svoje ime i odgovoriti kad ga njime zazivate.

Imaju odlično pamćenje. Iako im je vid loš – kada jednom nauče određenu rutu, nikada je ne zaborave!deratizacija štakora,suzbijanje štakora,uništavanje štakora, otklanjanje štakora,istrebljivanje štakora,trovanje štakora,borba protiv štakora,rješavanje štakora,riješiti se štakora, sredstva protiv štakora,otrovi za štakore,otrovi protiv štakora

 GLASANJE ŠTAKORA I KOMUNIKACIJA UNUTAR VRSTE deratizacija štakora,suzbijanje štakora,uništavanje štakora,otklanjanje štakora,istrebljivanje štakora,trovanje štakora,borba protiv štakora,rješavanje štakora,riješiti se štakora, sredstva protiv štakora,otrovi za štakore,otrovi protiv štakora, štakori u, štakori kako,štakori što,za štakore

Štakori su društvene životinje i često cijuču tijekom igre. Štakori imaju kompleksan sistem govora – mogu komunicirati dodirom, mirisom te zvukom.

   Smeđi štakori imaju sposobnost glasanja pomoću  ultrazvuka . Mladi koriste različite vrste ultrazvučnih doziva kako bi dozvali majku, ali i regulirali majčine kretnje u gnijezdu. Štakor star 7 dana se glasa ultrazvukom u blizini svakog drugog štakora, no već sa 14 dana smanji glasanje ako osjeti prisutnost odraslog mužjaka. Odrasli štakori također emitiraju ultrazvuk kao obrambeni odgovor, ali na druge opasnosti poput grabežljivca. Ženke se glasaju i tijekom parenja.deratizacija štakora,suzbijanje štakora,uništavanje štakora, otklanjanje štakora,istrebljivanje štakora,trovanje štakora,borba protiv štakora,rješavanje štakora,riješiti se štakora, sredstva protiv štakora,otrovi za štakore,otrovi protiv štakora

Kad se međusobno zaigraju, tijekom škakljanja, prije parenja štakori emitiraju kratke ultrazvučne zvukove (cijuču), što se dovodi u vezu sa smijehom kao izrazom pozitivnih emocija ali i nagradom u kondicioniranju. Međutim, starenjem težnja štakora da se smije sve više opada. Valja napomenuti da je i cijuk previsokih frekvencija da bi ga zamijetili bez posebne opreme.

PREHRANA ŠTAKORA

Smeđi štakor je pravi svejed i nije suviše izbirljiv po pitanju hrane, iako žitarice zauzimaju značajan udio u njegovoj prehrani. Način potrage za hranom je specifičan za svaku populaciju štakora, te ovisi o okolini i izvoru hrane. Zaostala hrana kućnih ljubimaca, hranjenje golubova, pasa i mačaka lutalica, nakupine smeća i divlja odlagališta te loš odvoz smeća daju im snažan “poticaj”

RAZMNOŽAVANJE ŠTAKORA I ŽIVOTNI CIKLUS                               

Smeđi štakor se u odgovarajućim uvjetima može pariti bez obzira na doba godine, a ženka je sposobna na do 5 legla godišnje. Trudnoća s u svakom leglu 7-15 štakorčića traje samo 21 dan, a novo izlegli štakorčići  sami postaju sposobni razmnožavati se sa 5 tjedana starosti. Za vrijeme dojenja, ženka pokazuje stalnu majčinsku brigu , tijekom koje će više vremena posvetiti manjim nego većim mladuncima. Zanimljivo je da se ženka štakora može oploditi odmah nakon okota, a trudnoća će krenuti tek kada njeni trenutno okoćeni mladunci prestanu sisati. U idealnim uvjetima jedan par štakora može teoretski stvoriti i milijun potomaka u jednoj godini. Takav stupanj razmnožavanja je neophodan za održavanje vrste. Maksimalni vijek života je 3 godine, iako ga rijetke jedinke dostignu.

Ovisno o različitim okolišnim uvjetima, stopa smrtnosti kod štakora je i do 95 % u prvim tjednima štakorovog života. Toliki biološki potencijal proizlazi iz prilagodbe suzbijanju od strane ljudi i tome su što su oni lako dostupna hrana divljim grabežljivcima (lisicama, pticama grabljivicama, sovama, zmijama te i velikim zvijerima u nedostatku krupne divljači)

NAJEZDE ŠTAKORA, ŠTETE OD ŠTAKORA i OPASNOSTI OD ŠTAKORA TE BOLESTI KOJE PRENOSE ŠTAKORIderatizacija štakora,suzbijanje štakora,uništavanje štakora,otklanjanje štakora,istrebljivanje štakora,trovanje štakora,borba protiv štakora,rješavanje štakora,riješiti se štakora, sredstva protiv štakora,otrovi za štakore,otrovi protiv štakora

Predstavljaju ZARAZNU opasnost za zdravlje i ljudi i životinja. Prenose uzročnike više od 20 zaraznih bolesti: tifusa i paratifusa, leptospiroze, bjesnoće, rikecioze, salmoneloze, tuberkuloze, tuaremiju i bolest štakorskog ugriza te mnoge druge bakterije, viruse i parazite, mada od njih ne obolijevaju. Postoji opasnost od trihineloze kod koje se čovjek zarazi preko inficiranog svinjskog mesa.

Štakori prenose uzročnike bolesti preko tjelesnih izlučevina kao što su slina, krv, izmet, urin, krv i slina, a s druge strane su vektori određenih uzročnika bolesti što znači da nose uzročnike ali sami od njih ne obolijevaju. Štakorska buha (Xenopsilla xeopis) prenositelj je i Yersinije pestis – uzročnika kuge, bolesti koja je prenešena iz Azije štakorima koji su putovali brodovima.

Odatle i zaštitne pregrade na užadima za vezivanje brodova u lukama. Štakori su se užadima s brodova spustili na kopno ili jednostavno doplivali na obalu. 

PSIHOLOŠKI  Izazivaju strah, gađenje i nelagodu, stres i sram od zajednice deratizacija štakora,suzbijanje štakora,uništavanje štakora, otklanjanje štakora,istrebljivanje štakora,trovanje štakora,borba protiv štakora,rješavanje štakora,riješiti se štakora, sredstva protiv štakora,otrovi za štakore,otrovi protiv štakora

Pojedine vrste su posebice agresivne (sivi štakor) što i dokazuju slučajevi njihovog ugriza od kojeg su znala nastradati djeca, te u prigradskim naseljima sitnija stoka, perad, čak i mačke.

EKONOMSKI-GOSPODARSKI štakori uništavaju robu i pojedu zalihe hrane, kako nagrizanjem-glodanjem tako sekretima i ekskretima (obilježavajući teritorij zajednice). Štakori pregrizaju električne kabele i uzrokuju kratke spojeve pa čak i požare, na računalima dovode do gubitaka podataka i komunikacija internetom i telefonijom. Štakori buše cijevi, pakiranja hrane, ambalaža, tkanina, uništavaju namještaj, drveni građevni materijal i ugradive elemente (prozori,vrata). Štakori uništavaju izolacije sagrađenih objekata pa čak i ugrožavaju stabilnost-statiku objekata. Štakor za samo godinu dana može pojesti do 25 kg žitarica.

ZNAKOVI PRISUSTVA ŠTAKORA , TRAGOVI ŠTAKORA DOKAZ SU NAVALE ŠTAKORA

Štakori u nastanjene ili upotrebljavane prostore ulaze u jesen i kroz zimu, u potrazi za hranom, zbog topline, porasta podzemnih voda, a u proljeće zbog topljenja snijega i obnove potomstva. Provući se može bilo kuda i čitavim tijelom ukoliko mu tuda može proći glava. A za svaki prolaz rupu će proglodati. Štakori ulaze u kuću ili stan i kroz kanalizaciju i WC školjku, kroz sve moguće otvore ili otvore koje sami proglođu. Ponekad mogu proglodati i betonske temelje grizući ih na smjenu obzirom na najtvrđi dio svog tijela-zube koji im stalno rastu i neopisiv nagon za glodanjem. Dolaskom hladnijih dana štakori napuštaju prirodne uvjete i zavlače se u štale, tavane, podrume stambenih zgrada i kuća i skladišta hrane u domaćinstvima. Tada dolazi do najezde štakora.

Izmet štakora zašiljen je na rubovima veličine i oblika koštice masline, oglodi, tragovi stopala u prašini, zaglađene rupe u zemlji a najočitiji dokaz su viđeni živi ili mrtvi štakori.

Postoje procjene temeljene na iskustvima koje kažu da ako štakora vidite danju, da ih onda ima toliko puno da hranu ne mogu pronaći noću nego izlaze danju. I onda je njihov broj ogroman, oko 100 po kvadratnom metru.

ŠTAKORI KAO KUĆNI LJUBIMCI (izvor-prijatelji životinja)

Zbližavaju se, vole svoju obitelj i vrlo se lako vežu za ljude koji ih imaju kao kućne ljubimce, vraćajući im istu onu ljubav koju i primaju. Mužjaci štakora često se udobno smjeste u ljudskom krilu tražeći dodir. Iako su ženke štakora jednako privržene kao i mužjaci, vrlo su energične i radoznale. Štakori općenito vole ljubazne ljude i često će se motati okolo čekajući da ih se primijeti, podigne, masira i pomazi, češka iza ušiju. Veze između štakora i čovjeka toliko su snažne da, ako ga poklonite nekome drugome ili jednostavno zaboravite, vaš štakorčić može umrijeti.

Studije su dokazale da štakori pokazuju suosjećanje kada drugi štakor ili čovjek trpi bol. Ljudi koji drže štakore kao kućne životinje kažu da su te životinje vrlo altruistična bića koja će pokušati pomoći u nevolji.

Iskustva sa štakorima ,zanimljivosti o štakorima, štakorima i potresu te o razlikama štakora i/ili miševa možete pročitati na forumu štakori.

PREVENCIJA POJAVE ŠTAKORA – Kako možemo smanjiti pojavu glodavaca? VIDEO kako se riješiti štakora

1.  Ne odlažite kućni i ostali organski otpad u vrećicama na javnim površinama nego isključivo u kantama ili kontejnerima! Treba se riješiti ostataka hrane, ne gomilati otpad na tavanima, podrumima, oko kuća.

2. Bitan je i okoliš – treba biti uredan jer štakori traže mjesto gdje se mogu sakriti. Građevinski i svaki drugi slični otpad odlažite na za to predviđenim mjestima za deponiranje takve vrste otpada!

3. Ne ostavljajte hranu za kućne ljubimce i domaće životinje u vrtovima ni na drugim javnim površinama!

4. Temelji objekata u kojima živite i radite moraju biti građevinski pravilno i kvalitetno izrađeni!

5. Zatvarajte sve otvore dovodnih i odvodnih instalacija! Problem je i u hrani koju bacamo u sudoper i koja tako odlazi u kanalizaciju. Štakori se hrane upravo tom hranom i to štakore motivira da dođu na sam izvor.

6. Sva ulazna vrata trebaju tijesno brtviti uz dovratnike kako ne bi bilo suvišnih pukotina kroz koje se mogu provlačiti štetni glodavci !

7. Ugradite zaštitne mreže na prozore, odzračnike i ostale otvore na objektu te ispravne sifone i prepreke u kanalizacijskom sustavu!

8. Onemogućite kapanje vode iz žljebova te drugih vrsta cijevi i spriječite zadržavanje vode u lokvama !

9. Skladištite hranu tako da onemogućite pristup glodavcima te kontrolirajte i preslagujte uskladišteno !

10. Štakori i miševi obožavaju grmlje i puzeće biljke oko objekata i radite pa je nužno potrebno da kontinuirano održavate urednim vaše vrtove te sve javne površine!

11. Ne ostavljajte hranu za pse i mačke lutalice, ne hranite golubove, uklonite hranu kućnim ljubimcima kada je ne konzumiraju i ne ostavljajte je bez nadzora

12.Iako se štakori brzo privikavaju za sprečavanje povratka ili dolaska štakora možete probati postaviti i rastjerivač štakora (PEST REJECT,PEST REPELLER,PEST OUT)deratizacija štakora,suzbijanje štakora,uništavanje štakora, otklanjanje štakora,istrebljivanje štakora,trovanje štakora,borba protiv štakora,rješavanje štakora,riješiti se štakora, sredstva protiv štakora,otrovi za štakore,otrovi protiv štakora

DERATIZACIJA ŠTAKORA – SUZBIJANJE ŠTAKORA i MIŠEVA – Kako se riješiti štakora i miševa?         

Naziv deratizacija dolazi od riječi de-rat, što znači „osloboditi od štakora“.

DALJE O DERATIZACIJI ŠTAKORA Deratizacija – raticidima (rodenticidima), kemijska metoda suzbijanja i

Štetni se glodavci mogu uspješno uništiti organiziranim akcijama. Preventivne mjere suzbijanja poduzimaju se s ciljem održavanja biološkog minimuma glodavaca. Obvezu provođenja preventivnih mjera suzbijanja glodavaca propisuje i regulira Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, Zakon o hrani i međunarodne obaveze. Istrebljivanje štakora podrazumijeva trovanje i ubijanje štakora do svođenja na biološki minimum ispod praga štetnosti.

Obvezna sustavna deratizacija provodi se zbog:

•             Uklanjanja rizika od pojave i prijenosa zaraznih bolesti koje uzrokuju štakori

•             Uklanjanja ekonomskih i gospodarskih šteta koje nastaju uništavanjem i onečišćenjem hrane

•             Sprečavanja kontaminacije objekata

Osim toga, glodavci izazivaju odbojnost, gađenje, strah i paniku kod većine ljudi, a kada su vidljivi stvaraju lošu higijensku sliku o gradu te izazivaju kolektivno nezadovoljstvo građana.

“Dolazi krajnje vrijeme za početak “lova na lisice!”

*

Lisica

(s posebnim naglasom na one lukave)

Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje

  Ovo je glavno značenje pojma Lisica. Za druga značenja pogledajte Lisica (razdvojba).

  »Lisice« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Lisice (razdvojba).

Lisica (Vulpini), jedno od dva glavna tribusa potporodice Caninae. Obuhvaća lisice u pravom smislu s rodovima Vulpes i Urocyon, srednje veličine, koji imaju tijelo pokriveno te karakterističan gusti rep ili tzv. “četku”. Najpoznatija vrsta lisice je crvena lisica, raširena na cijelom kontinentu Europe. Prisutna je i u popularnoj kulturi i u folkloru, osobito kod ljudi koji obožavaju lisice, bez obzira na državnost, kulturnu grupu i pleme. Neke su vrste lisica, kao što je falklandska otočna lisica, poznata i kao warrah, izumrle.

Slično kao i u tribusu Canini gdje se javljaju pravi psi, i kod Vulpina se naglašava naziv prave lisice, a razlog su pogrešni vernakularni narodni nazivi.

Etimologija[uredi | uredi kôd]

U modernom engleskom jeziku, engleski naziv fox dolazi od riječi fox u staroengleskom jeziku, što je izvedenica od staronjemačke riječi *fukh – odnosno u njemačkom jeziku Fuchs, od gotskog jezika fauho, u staronorveškom jeziku foa i u nizozemskom jeziku vos. U indoeuropskim prajezicima upotrebljavao se izraz *puke – “rep” (u Sanskrtu izraz puccha za “rep”). Psi (mužjaci lisica) dosegnu težinu od 5,9 kilograma, dok ženke (lije) teže malo manje od mužjaka lisica, 5,2 kilograma.

Karakteristike[uredi | uredi kôd]

Lisica ima dugo vitko tijelo dužine oko 70 centimetara i tipični gusti i meki rep dug otprilike 30 centimetara,[1] a visoka je obično 40 do 50 centimetara. Mužjak najveće, crvene lisice, može težiti između 4,1 i 8,7 kg, dok mužjak fenek lisice, najmanje vrste lisica, obično teži između 0,7 i 1,6 kg. Za razliku od većine životinja iz porodice Canidae, svojih rođaka vukova, pasa i šakala, može djelomično uvući kandže, poput mačaka, a baš kao mačke i lisice imaju vertikalnu zjenicu tj. prorez na šarenici oka.[2]

Ostale fizičke karakteristike uvelike ovise o lisičinu staništu za koje je prilagođeno i njezino tijelo. Za primjer, pustinjska lisica (te ostale lisice koje žive u pustinjama), zvana i fenek, ima duge uši (koje joj koriste da dobro može čuti kukce kojima se hrani, jer ima slabo razvijeno osjetilo vida), duge oko 12 cm te kratko tijelo pokriveno krznom koje ima boju vrlo sličnu pijesku u pustinji.

Arktička lisica živi u polarnim područjima, pa zato ima kratke uši te nešto duže tijelo od feneka koje je pokriveno bijelim krznom. Crvene lisice imaju vitko i dugo tijelo pokriveno narančasto-smeđkastim krznom i gustim repom koji je na vrhu bijele boje.

Lisičina uobičajena prehrana sastoji se od manjih sisavaca (najčešće glodavaca kao što je vjeverica), ptica, zečeva, miševa itd, no ona često jede gotovo sve, kao što su otpaci, jer katkad dolazi u gradove[3] ili u sela zbog peradi, kao što to slično čini i vuk, a to uglavnom lisica čini zimi. Na dan pojede 1 kilogram hrane. Kad lovi kunića, lisica ima neobičan način lova jer ga zbuni “skakanjem”, a kad lovi miša, rabi također neobičnu tehniku koja se naziva mišjim skokom.[4] Takvim tehnikama lova lisicu se često smatra “zaigranom”. Lisica se dodatno hrani skakavcima, a od voća hrani se šumskim voćem (vidi dio Prehrana).

Lisica je divlja životinja i ne može biti kućni ljubimac, no jedna vrsta lisice, koja se zove srebrena lisica je odomaćena (pripitomljena) u Rusiji prije gotovo 45 godina. Ona nalikuje domaćem psu i mački po kovrčastom repu, većim ušima koje najviše nalikuju psećim i boji krzna.

U prirodi lisice dosegnu životnu dob od 2 do 3 godine, a u zatočeništvu od 8 do 10 godina, no ima i slučajeva u kojima su lisice u zatočeništvu živjele i preko 10 godina. One su izrazito nedruštvene (to jest, žive samotnjački) i vrijeme uglavnom provode uz svoju obitelj,[4] za razliku od ostalih vrsta pasa kao što su sivi vuk, šakal i domaći pas. Lisičin prirodni životni prostor čini 1200 hektara, a njezin životni teritorij uz ljude (uz naseljena mjesta) čini 100 hektara.[5] Često je nositelj zarazne bolesti bjesnoće što je pogotovo opasno kada živi u blizini ljudi, što je često slučaj.

Prehrana i stanište

Lisičina prehrana sastoji se od glodavaca, kukaca, crva, voća, ribe, ptica, jaja i ostalih vrsta manjih životinja, što znači da su lisice svejedi. Lisica je najaktivnija noću, pa tada lakše lovi i glodavce i ptice koji su, kao i lisica, isključivo aktivni noću. U određena doba godine lisica se hrani i biljnom hranom.

Lisica je česta šumska životinja i živi u gotovo cijelom svijetu, poglavito u Europi i Sjevernoj Americi pa je tamo najčešća, no česta životinja je i u Euroaziji, Sjevernoj Africi, Indiji (u Ladakhu, Himalaji i Džanmu, Kašmiru, Rajasthanu i Gujaratu), Kini, Japanu i u Australiji.

Glasanje i sporazumijevanje

“Wow-Wow-Wow”

Ovakvim glasanjem lisica stvara buku.

“Alarmsko glasanje”

Ovakvim glasanjem odrasla lisica upozorava svoje mladunce na opasnost. U to se uključuju lisici iznenadni zvukovi i njoj također nepoznati, no dovoljno zastrašujući.

Režanje

Režanje lisica nalikuje na sukob i agresivnost. Zapravo, mlade lisice često reže u igri gdje u igri tako razvijaju vještine odrasle lisice. Za vrijeme parenja ženka se glasa lavežom, a mužjak zavijanjem. Lisica se može sporazumijevati i međusobnim dodirivanjem repova koja je najčešće radnja ženki.

*

Lisica je je naziv mnogih životinja iz porodice pasa (Canidae).

Sadržaj

Opis

Obična evropska lisica je malog do srednjeg rasta, dugog kitnjastog repa, šiljate njuške i istaknutih ušiju. Boja dlake ispoljava uočljive regionalne razlike, ali najčešće je crveno-smeđa, sa bjeličasto-žutom trbušnom površinom.

Hrani se manjim sisarima (najčešće glodarma), zečevima, pticama i njihovim jajima ali i strvinama, voćem, žitaricama i otpacima.

U prirodi lisice uspiju živjeti 2–3 godine, a po zoološkim vrtovima i 8–10. Solitarne su, samotnjačke životinje, a udržuju se u parove u sezoni parenja i u porodičnoj zajednici tokom podizanja mladih. Nema ih u čoporima (kao kod ostalih pasa).

Iako je korisna za poljoprivredne površine (na kojima uništava mnoštvo malih glodara), od pamtivijeka je proganjana kao “podmukla”, “prepredena” i “lukava” štetočina. Po tim obilježjima, i danas se neka karakterna svojstva pojedinaca i ljudskih grupa porede sa lisicom.[1][2]

Rasprostranjenje[uredi | uredi izvor]

Lisice su, uz čovjeka, najrašireniji kopneni sisari. Najviše ih ima u Evroaziji i Americi,a žive na svim kontinentima od sjevernog do južnog pola, pa čak i u Australiji, gdje su se uspjele vrlo dobro adaptirati. Nema ih samo u području Antarktika.

Bioraznolikost

U užem smislu, u lisice se ubraja nekoliko srodnih vrsta koje se označavaju kao prave lisice iz roda – Lisica (Vulpes). Na Balkanu se pod tim imenom podrazumijeva crvena ili obična lisica (Vulpas vulpes), koja je inače rasprostranjena širom Evroazije i Amerike. Nekoliko drugih “lisica” pripadaju čak drugim rodovima a ne vulpinima, kao što su a to su sjevernoamerička siva lisica, pet vrsta južnoameričkih lisica, polarna lisica, dugouha lisica i majkong.

*

Lisica – lukava i skrovita

Lukava u bajkama, lisica (Vulpes vulpes) je oprezna i teško ju možemo iznenaditi, a snalazi se i u šumi, livadi, selu, čak i u gradu, od nizina do planina.

Lisica je najrašireniji divlji predstavnik skupine pasa u Europi. Prepoznajemo ju po ušiljenoj njušci i gustim, crvenkastožutim do crvenosmeđim krznom s leđne strane dok je s trbušne strane i na vratu bijela. Crni su joj donji dio nogu i šape. Također, ističe se dugačkim i kitnjastim repom od četrdesetak centimetara, dok je cijelo tijelo dugo oko 70 cm.

Lisice su samotne životinje. Najviše love glodavce, ali jedu sve što mogu uhvatiti: zečeve, ptice, ribe, kukce, čak i žabe i guštere, a ne smetaju im i strvine, posebno s ceste. Vrlo će rijetko napasti veće životinje. Vole i bobice, voće, no ne poseže za otpadom. Svoj najčešći plijen, miševe, lisica lovi tako da ga neprimjetno čeka te naglo skače na njega. Kao i mnogi sisavci, lisica održava svoj teritorij s kojeg tjera druge lisice, a na njemu borave obiteljske grupe. Veličina teritorija ovisi o plijenu i dostupnosti jama za kopanje. One joj služe za odmor, bijeg i razmnožavanje, ali najčešće ne kopa sama već ih preuzima od jazavaca. Postoji nekoliko izlaza pri opasnosti.

Lisica se pari u siječnju i veljači, i to s više mužjaka, od kojih jedan ostaje uz nju i pomaže joj podizati mladunce. Nakon pedesetak dana lisica koti od tri do pet slijepih lisičića vunaste, sivosmeđe dlake. Otvaraju oči nakon dva tjedna, a nakon mjesec dana izlaze izvan jazbine. Mladunci su samostalni nakon četiri mjeseca i postaju spolno zreli s deset mjeseci, a majku napuštaju u dobi od oko godinu dana.

Nažalost, lisica je glavni prenositelj bjesnoće i zbog toga je često na listama za odstrel. I prije toga lisica je bila lovna životinja. U nekim zemljama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, održavan je tradicionalni lov na lisice, omiljena razbibriga viših slojeva engleskog društva, no danas je zabranjen. Lisice su stradavale i zbog krzna za odjeću.

*

Bjesnoća (Rabies)

2006. godine pokrenuta je inicijativa za obilježavanje Svjetskog dana borbe protiv bjesnoće i već su se 2007. na prvom obilježavanju toga dana u kampanju uključile 74 zemlje. Do danas ih je uključeno više od 130, a Republika Hrvatska se uključila 2010. godine.

Cilj obilježavanja svjetskog dana borbe protiv bjesnoće je osvijestiti javnost o važnosti edukacije i načinima sprječavanja i zaštite od širenja ove neizlječive bolesti, među domaćim i divljim životinjama i kućnim ljubimcima, te onemogućiti njen prijenos i obolijevanja kako ljudi tako i životinja.

Što je bjesnoća?

Bjesnoća (rabies) je akutna zarazna bolest središnjeg živčanog sustava od koje obolijevaju ponajprije životinje. Smrtnost od bjesnoće je gotovo 100%. Čovjek može oboljeti od ove zoonoze ako ga ugrize ili ogrebe bijesna životinja ili na drugi način dođe u kontakt sa slinom bijesne životinje, koja može, ali i ne mora imati simptome bolesti.

Koji je uzročnik bjesnoće?

Uzročnik bolesti je Rabies virus.

Kako se bjesnoća prenosi?

Uzročnik se nalazi u slini zaražene životinje, a na čovjeka se prenosi ugrizom ili rjeđe, kontaktnim putem sa zaraženom moždinom, krvlju, slinom i drugim sekretima životinje koji u žrtvu mogu ući preko sitnih, neprimjetnih ranica, posjekotina, preko sluznica oka i usta. U organizam virus ne može ući preko neoštećene kože. Vrlo je osjetljiv na vanjsku okolinu.

Prema načinu prijenosa razlikuju se tri tipa bjesnoće:

1.            Urbana bjesnoća – psi su označeni kao glavni nosioci bjesnoće,a procjenjuje se da je više od 90% žrtava bjesnoće zaraženo ugrizom psa. U novije vrijeme i mačke postaju sve važniji izvor zaraze. Jedina efikasna mjera zaštite od ovog tipa bjesnoće jest eliminacija kompletne nekontrolirane pseće populacije (provedena je u Hrvatskoj 1950.g.), te rigorozna kontrola cijepljenja svih pasa u osobnom vlasništvu.

2.            Silvatična bjesnoća – rezervoar virusa u ovom tipu bjesnoće su populacije šumskih životinja, od kojih su najvažnije lisice, te vukovi i medvjedi.

3.            Prijenos preko šišmiša – vezan uglavnom za Španjolsku, Veliku Britaniju i Sjevernoamerički kontinent (srebrenodlaki šišmiš).

Kolika je inkubacija bolesti?

Bjesnoća je jedina zarazna bolest koja ima veliki raspon inkubacije, te se po tome razlikuje od drugih zaraznih bolesti. Dužina inkubacije je najčešće 2 – 8 tjedana, što ovisi o količini virusa (infektivnoj dozi), lokalizaciji ozljede, tako da npr. ugriz za glavu i vrat može imati inkubaciju do 30 dana, a za nogu 90 dana i dulje, te o stanju imuniteta zaražene osobe. Najkraća opisana inkubacija je 5 dana, a najduža preko 2 godine.

Koji su simptomi bolesti?

Početni simptomi bjesnoće su temperatura, bolovi ili trnci na mjestu ozljede. Kako se virus širi kroz središnji živčani sustav, razvija se progresivna upala mozga i leđne moždine. Furiozni oblik bolesti obilježen je dezorijentiranošću, konfuzijom, agresivnim ponašanjem, halucinacijama i epileptičkim napadima. Prepoznatljivi simptom bolesti je hidrofobija (strah od vode) pri pokušaju pijenja vode, kasnije i pri samom pogledu na tekućinu. Klinička slika “pjena na ustima” nastaje kombinacijom pojačanog lučenja sline i otežanog gutanja. Nakon nekoliko dana nastupa smrt zbog kardiorespiratornog aresta. 30% oboljelih razvije paralitički oblik bolesti, čija je klinička slika manje dramatična, a tijek bolesti dugotrajniji. Nakon paralize mišića, koja se razvija od mjesta ozljede, dolazi do komatoznog stanja i smrti.

Kako se bolest liječi?

Kad se razviju simptomi bolesti bjesnoća je uvijek smrtonosna, specifičnog lijeka NEMA! Bolest je moguće spriječiti!

Kakvo je trenutno stanje u svijetu?

Prema procjenama SZO-a godišnje u svijetu od bjesnoće oboli i umre više od 50.000 ljudi, svaki dan 150 ljudi umire od bjesnoće, što je čini globalnim javnozdravstvenim problemom. Bjesnoća je registrirana na svim kontinentima osim Antarktike, dok je većina oboljelih registrirana u Africi i Aziji.

Kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj?

Republika Hrvatska smatra se područjem s prisutnom silvatičnom bjesnoćom. Urbane bjesnoće u Republici Hrvatskoj nema. Zadnji autohtoni slučaj bjesnoće u Hrvatskoj, u čovjeka zabilježen je 1964. godine. Zabilježena su i dva importirana slučaja bjesnoće; prvi 1989., a drugi 1995. godine. Oba su bila iz Bosne i Hercegovine.

Provedba oralne vakcinacije lisica rezultirala je padom  broja slučajeva bjesnoće u populaciji životinja te je posljednji slučaj bjesnoće među životinjama u Hrvatskoj zabilježen 2014. godine!

Kako spriječiti bjesnoću?

Najvažnije je spriječiti širenje bjesnoće među psima i mačkama (ozljede od tih životinja su najčešće) i ostalim ugroženim domaćim životinjama, što se postiže cijepljenjem, te zbrinjavanjem lutalica – životinja koje nemaju vlasnika. Zakonska obveza je da se svi psi stariji od 3 mjeseca cijepe jedan put godišnje protiv bjesnoće, najkasnije do 31.ožujka u kalendarskoj godini. Za ostale domaće životinje ne postoji zakonska obaveza cijepljenja protiv bjesnoće, ali je preporučljivo.

Ministarstvo poljoprivrede Uprava za veterinarstvo 2011.g. započela je provedbu aktivnosti oralne vakcinacije lisica protiv bjesnoće (od domaćih životinja najveći broj oboljelih čine psi i mačke zbog izravnog kontakta s lisicama) u Republici Hrvatskoj koja će trajati 5 godina, a provodi se dva puta godišnje. Oralna vakcinacija lisica je mjera kojom se učinkovito kontrolira te iskorjenjuje bjesnoća u populaciji lisica. Krajnji cilj je zaštita zdravlja ljudi i domaćih životinja od bjesnoće, te postizanje statusa zemlje slobodne od bjesnoće.

Učinkovita prevencija bjesnoće uključuje:

 redovito cijepljenje pasa, mačaka i ugroženih domaćih životinja

•             izbjegavanje kontakta s nepoznatim životinjama – lutalicama

•             izbjegavanje kontakta sa životinjama koje se neobično ponašaju (agresivne domaće životinje ili “pitome” divlje životinje)

•             u slučaju ozljede saznati podatke o vlasniku životinje i procijepljenosti životinje

•             nakon ozljede javiti se izabranom liječniku ili na hitnu medicinsku pomoć, a zatim u Zavod za javno zdravstvo, Službu za epidemiologiju na antirabičnu obradu

•             ukoliko se ozljeda dogodi na putovanju u zemljama Afrike, Azije, Južne Amerika, Bliskog i Dalekog istoka, odmah potražiti liječničku pomoć, ne čekati povratak kući

•             preekspozicijsko cijepljenje (cijepljenje prije eventualnog ugriza) svih osoba profesionalno ili na drugi način izloženih riziku od infekta kao što su veterinari, lovočuvari, lovci, šumski radnici, te svi djelatnici veterinarskih laboratorija koji rade na poslovima dijagnostike rabijesa.

*************

hajjenezir
možete dosta toga saznati budete li pratili moje pisanje.

Komentariši